KAKO SMO UČILI PISATI GLAGOLJICU

Kaligrafija= vještina čitkog, lijepog pisanja; krasopis                   

grč. kalós – lijep + gráfein - pisati

Klaić, B.  Rječnik stranih riječi: tuđice i posuđenice. Zagreb, Nakladni zavod MH, 1986.

U našoj školi 7. travnja 2011. održana je radionica kaligrafije, odnosno mala škola glagoljske kaligrafije.
Radionicu je organizirala knjižničarka škole Iva Grisogono u suradnji s udrugom Glagoljaška mladež i profesoricom Biserkom Draganić.
Voditelj radionice bio je Ivan Ferenčak, student lingvistike i povijesti umjetnosti. Poučavao nas je pisanju slova, odgovarao na naša pitanja i objašnjavao što su to ligature, kako se svako slovo postupno razvijalo, po čemu se razlikuje od ostalih, koje varijante toga slova postoje…

Dobili smo i predloške koji su nam pomogli i usmjeravali naše poteze perom.
Saznali smo i ovo: “Duktus je opis svih pokreta koje čini ruka s perom pri pisanju slova.“
Pokreti su označeni brojevima koji opisuju slijed pokreta pri pisanju.

O GLAGOLJICI OPĆENITO

Glagoljica je prvo hrvatsko pismo na kojem su Hrvati zapisivali svoj hrvatski jezik. Služe se njome od 10. st. (prvi spomenici). Najsnažnije od 10. do 16. st. Smatra se da je glagoljicu Slavenima stvorio bizantski učenjak Konstantin Filozof (sv. Ćiril), nadahnut od Boga, prije svog dolaska u Moravsku 863. Do 12. st. glagoljicom su se služili preci današnjih Čeha, Slovaka, Bugara, Makedonaca, Rusa… Od 12. st. njome se služe samo Hrvati.

U to vrijeme u Hrvatskoj glagoljica poprima uglati oblik poznat kao uglata glagoljica. Hrvati glagoljicom pišu crkvene knjige, zakone, privatna pisma, oporuke, pjesme, romane…

Glagoljicom se služe svećenici i redovnici (benediktinci, pavlini i franjevci trećoredci) glagoljaši, a kasnije i učeni svjetovnjaci.

Jedan od razloga zašto glagoljica nije postala službeno hrvatsko pismo je zbog izginuća hrvatskog plemstva u bitci na Krbavskom polju 1493. Turci su tako uništili ekonomsku moć koja je stajala iza glagoljskog pisma.  

Iva Grisogono