preskoči na sadržaj

Tehnička škola Zagreb

Login
Učenički servis

info: 01 / 378 32 20

Strojovođe

CENTAR ZA OSPOSOBLJAVANJE STROJOVOĐA

voditelj: Josip Kunac

email: josip.kunac@skole.hr

mob: 099 712 51 75

Literatura za strojovođe

Obavijesti za polaznike

Učenički dom

Anketa

Anketa - samovrjednovanje

Samovrjednovanje

Školsko sportsko društvo

ŠSD LOKOMOTIVA TŠZ

     

Stranice profesora

Arhiva vijesti

od listopada 2004. do danas
 
Tražilica
Kalendar
« Svibanj 2025 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
28 29 30 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31 1
2 3 4 5 6 7 8
Prikazani događaji

Povijest

 

POVIJEST ŠKOLE

Hrvatska je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bila u sklopu velike Austro-Ugarske Monarhije. Tadašnja europska velesila je, između ostalog, jako puno ulagala i u razvoj prometa. Zbog isplativosti i sigurnosti, posebno se ulagalo u razvijanje željezničkog prometa.
Ulaganjem u razvoj takve vrste prometa, bilo je neminovno otvaranje ustanove koja bi obrazovala određeni kadar koji će nadasve kvalitetno obavljati svoj posao.
Tako se 1899. godine otvara prva željeznička stručna škola u Linzu.
Potreba za izobrazbom novih zaposlenika u sklopu tadašnjeg carstva, dovodi do osnivanja Zanatske škole pri Strojarnici Mađarskih kraljevskih željeznica, danas Tvornici željezničkih vozila ˝Gredelj˝, u Zagrebu 1905. godine.
To je prva željeznička stručna škola na području današnje Hrvatske.
Jednog ponedjeljka, 23. listopada 1905. godine, škola je počela s radom.
Školu je upisalo 25 učenika (naučnika), koji su mahom bili djeca zaposlenika na željeznici.


1. Deutsch, Imre
2. Tüstös, Adolf
3. Kolarić, Andor
4. Uher, Sándor
5. Vida Károly
6. Beretzky, József
7. Lendvay, László
8. Rožić, János
9. Tišma, Ljubomir
10. Cippán, József
11. Hegedüs, András
12. Horváth, István
13. Hummel, Ferencz
14. Kőnigstein, Mór
15. Kraguljac, Dušan
16. Krenusza, József
17. Maršanić, Antal
18. Melicher, Mihály
19. Preskar, Károly
20. Rajman, Rudolf
21. Schindler, János
22. Špaček, János
23. Takács, Lajos
24. Vincze, József
25. Mihelić, Adolf

Većina uposlenih na željeznici u Hrvatskoj, koja je djelovala pod upravom Mađarskih željeznica, bili su mađarske nacionalnosti.
Škola je prvih nekoliko godina bila trogodišnja, a poslije četverogodišnja.
U prvih desetak godina bio je jako mali broj zainteresiranih učenika za upis u školu pa je uprava na razne načine vršila propagandu ne bi li imala veći upis. Čak je davala sav školski pribor besplatno, ali to još uvijek nije povećavalo interes jer se nastava izvodila na mađarskom jeziku.
Raspadom Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine, nastavnicima postaju domaći ljudi i nastava se počinje izvoditi na hrvatskom jeziku.
Nastavnici su uglavnom bili inženjeri i tehničari željezničke radionice koja je bila usko povezana sa školom.
Nastava se dijelila na teorijsku i praktičnu, tako da su učenici provodili svaki dan četiri sata u školi, a četiri sata na praktičnoj nastavi.
Praktična nastava izvodila se u prva tri razreda u učeničkim radionicama, a kod četvrtog razreda u odjeljenjima proizvodnje.
Završni razredi su u prvo vrijeme polagali majstorski ispit kod Obrtničkog zbora, a od 1932. godine na temelju svjedodžbi završnog ispita stjecali su pravo na radnu knjižicu bez posebnih ispita, i to kao kvalificirani radnici.
Kolika je bila potreba za novim kadrovima, pokazuje i činjenica da se u ovom periodu uz školu osniva i internat.
Kako bi se od velikog broja zainteresiranih učenika izabrali najbolji, uvode se i psihomotorički ispiti. Njima se htjela provjeriti prirodna darovitost učenika i zainteresiranost za buduće zanimanje.
Ovu novinu uveo je tadašnji ravnatelj škole, gospodin Todor Mirkov.
Ovakav način klasifikacije uvelike je pridonio podizanju razine znanja i ustoličio je ovu školu među vodeće škole sličnog profila.
Kad već spominjemo veliki priliv učenika, želimo malo progovoriti i o prostoru(ima) gdje su ti učenici svakodnevno stjecali svoja znanja.
Prema dokumentima pronađenima u Arhivu grada Zagreba, zgrada u Palmotićevoj ulici već je postojala 1905. godine. Za pretpostaviti je da je zgrada izgrađena kao prizemnica oko 1870. godine, kada se urbanistički formiralo područje oko današnjeg Glavnog kolodvora. Sagradile su je Mađarske državne željeznice kako bi u njoj mogle obrazovati kadar koji im je bio potreban na željeznici.
U mjesecu svibnju 1905. godine Mađarske državne željeznice uputile su Gradskom poglavarstvu grada Zagreba zahtjev kojim su tražile suglasnost za proširenje postojeće školske zgrade za jedan kat. Već afirmirani arhitekt za željeznička zdanja, Ferenc Pfaff, napravio je nacrte za nadogradnju škole čija je izgradnja bila dovršena prije početka školske godine 1905./1906.

Nakon Drugog svjetskog rata u zgradu u Palmotićevoj ulici "uselila" se Zanatska škola koja je reorganizirana u trogodišnju i od 1. listopada 1947. izdvaja se iz sastava glavne željezničke radionice i postaje samostalna ustanova pri Ministarstvu željeznica.
Ne samo da je škola dobila novi prostor, već je u skladu s novim ruhom promijenila i ime. Škola mijenja ime, i postaje Željeznička industrijska škola. Obrazovala je učenike za zanimanja strojobravara, kovinotokara, ljevača i stolara. Učenici su tada dobivali od škole besplatno odjeću (uniforme), obuću, sav školski pribor i džeparac.
Valja napomenuti jedan kuriozitet - školske godine 1947./48. školu su upisale prve tri djevojke.

Iz referata upravitelja Željezničke industrijske škole Bogumila Benka 1947. godine, kojeg je izlagao u Beogradu, vidljivo je da se nastava odvijala u neprilagođenim uvjetima (razredno odjeljenje imalo je i po osamdeset učenika?!).
Potreba za daljnjom nadogradnjom zgrade škole aktualizirana je 1949. godine kada je upućen zahtjev za nadogradnju dvaju katova. Iako je bio izrađen cjelovit projekt sa svom tada potrebnom dokumentacijom, projekt nije bio realiziran.
U prvo poratno vrijeme osim Željezničke industrijske škole u Zagrebu, svoje djelovanje započela je i Željeznička industrijska škola u Moravicama. Osnovane su još škole učenika u privredi u Rijeci i u Splitu. Kako je u to vrijeme bio veliki nedostatak tehničara svih vrsta, osnovan je i Željeznički tehnikum u Puli. Strojovođe kao najelitnije željezničko zanimanje, školovali su se u Školi za strojovođe i pregledače vagona u Kastvu.
Pedesetih godina prošlog stoljeća, učenici koji su se opredijelili za strukovne škole mogli su se školovati u: školama učenika u privredi, industrijskim školama i tehničkim školama. U prvim dvjema školama nastava je trajala tri godine, a u trećoj četiri godine.
Željeznička industrijska škola u Zagrebu imala je u to vrijeme visok stručni ugled zahvaljujući stručnim predavačima i kvalitetnom nastavnom planu i programu. Odnos teorijske i praktične nastave bio je ravnomjerno podijeljen. Tada su se u Željezničkoj industrijskoj školi obrazovala strojarska i elektro zanimanja.
Šezdesetih godina u Zagrebu se otvaraju još dvije ˝željezničke škole˝:
Željeznička saobraćajna škola, koja je svoje djelovanje započela kao odjel Saobraćajne škole u Zemunu. Obrazovala je polaznike za zvanje – prometnik vlakova. Učenici su je upisivali nakon završenog drugog razreda srednje škole, najčešće gimnazije, i svi su bili željeznički stipendisti.
Željeznička tehnička škola obrazovala je polaznike za zvanje – strojarski tehničar. Sve tri škole: Željezničku industrijsku školu, Željezničku saobraćajnu školu i Željezničku tehničku školu, "udomila" je zgrada u Palmotićevoj ulici. Iako su posljednje dvije održavale nastavu po "barakama".
U ovom periodu uslijedila je nagla modernizacija željeznice. Kako bi išla ukorak s vremenom, željeznica je morala zapošljavati radnike koji su imali što bolju stručnu spremu.
19. prosinca 1960. osniva se Željeznički školski centar u Zagrebu koji je bio financiran od strane željeznice i u njemu su se obrazovali učenici za struke koje su bile važne željeznici: promet, strojarstvo, graditeljstvo i elektrotehnika.
Centar je među prvima imao kabinet strojarstva i elektrotehnike. Kabinet strojarstva vodio je profesor Ferdo Razumović, autor knjige ˝Motori s unutrašnjim sagorijevanjem˝.
Kabinet elektrotehnike ˝osmislio˝ je i vodio profesor Eugen Stanić koji je počeo raditi 1941. godine u tadašnjoj Zanatskoj školi. Autor je udžbenika ˝Osnove elektrotehnike˝ po kojem i danas mnogi učenici tehničkih škola uče nastavni predmet osnove elektrotehnike. Sve vježbe koje su opisane u udžbeniku, profesor Stanić je izvodio na nastavi. Knjiga je čak ˝doživjela˝ 27. izdanje!
Željeznički školski centar je ujedinjavao pet, organizacijskih jedinica: tri zagrebačke te Željezničku industrijsku školu u Moravicama i Školu za strojovođe i pregledače vagona u Kastvu.
Centar kao krovna udruga svih ovih organizacijskih jedinica imao je za zadaću koordinirati redovito školovanje učenika po verificiranim nastavnim planovima i programima i obrazovati odrasle polaznike koji su na školovanje upućeni sa željeznice.
Zbog pomanjkanja učeničkog prostora, ponovno je 1964. godine zatražena suglasnost za nadogradnju jednog kata škole i adaptaciju tavanskog prostora. U mjesecu travnju 1964. godine dobivena je suglasnost za nadogradnju drugog kata matične zgrade u Palmotićevoj ulici i za preuređenje tavanskog prostora. Svi radovi bili su dovršeni do početka školske godine 1965./1966. Projekt je bio usklađen kako se ne bi remetila povijesna cjelovitost Donjega grada. S takvim "licem" škola dočekuje i danas svoje "podstanare".
Sedamdesetih godina uslijedila je tzv. Šuvarova reforma školstva.
Uvodi se usmjereno obrazovanje i mijenja se ustrojstvena struktura željezničkih škola u Zagrebu.
Škola se po prvi put od svog postojanja našla izvan željeznice u periodu od 1973. do 1979. godine.
Dotadašnji Željeznički školski centar preimenovan je u Željeznički obrazovni centar. Željeznički obrazovni centar je u prve dvije godine školovanja imao iste općeobrazovne programe za sve polaznike.
Oni učenici koji su pokazali slabije rezultate nastavljali su školovanje u Željezničkoj industrijskoj školi (koja je trajala jednu godinu) i mogli su se školovati za zanimanje: strojobravara, kovinotokara, elektromehaničara jake i slabe struje, mehaničara motora s unutarnjim izgaranjem. Učenici koji su pokazali bolje rezultate nastavljali su dvogodišnje školovanje u Tehničkoj školi i mogli su se školovati za zanimanje strojara i elektrotehničara.
Školske godine 1977./78. Željeznički obrazovni centar je verificirao deset novih programa za sljedeća zanimanja: strojovođa za dizel-vučna vozila, strojovođa za elektro-vučna vozila, prometnik, elektromehaničar za željeznička vozila, elektromehaničar energetskog smjera, elektromehaničar za signalno-sigurnosna postrojenja, elektromehaničar za telekomunikacije, strojar za željeznička vozila, strojobravar i mehaničar za motore s unutarnjim izgaranjem.
Školske godine 1981./82. verificirani su programi za pregledače kola i transportne komercijaliste, a od školske godine 1982./83. i za organizatore izgradnje i održavače pruga.
U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća, željeznička zanimanja i nisu baš bila posebno atraktivna među mlađom populacijom i željeznica je neka svoja deficitarna zanimanja čak i stipendirala. Bolje učenike je nakon završene srednje škole i fakultetske naobrazbe "čekalo" radno mjesto.
Sredinom osamdesetih godina izrađen je Popis obrazovnih profila, usmjerenja i zanimanja u željezničkom prometu, kojim su bila obuhvaćena sva željeznička zanimanja koja su razvrstana u tri osnovne struke: prometnu, strojarsku i elektrotehničku.
Osamdesetih godina se zbog nedostatka prostora u zgradi škole, koja je tada imala 17 klasičnih učionica i 3 kabineta, planirala gradnja nove škole. 1986. godine bila je osigurana i lokacija za gradnju škole na Ranžirnom kolodvoru, a 1988. bila je dovršena i tehnička dokumentacija s građevinskom dozvolom.
Plan izgradnje škole obuhvaćao je tri faze. U prvoj fazi bila je predviđena izgradnja školske zgrade sa sportskom dvoranom i sportskim terenom. U drugoj fazi bila je predviđena izgradnja zgrade za izvođenje praktične nastave sa priključnim kolosijekom i cestom, a trećoj fazi izgradnja učeničkog doma. Investitor izgradnje čitava objekta trebali su biti ŽTP Zagreb i tadašnja Samoupravna interesna zajednica odgoja i usmjerenog obrazovanja za željeznički promet. Međutim, izgradnja nije nikad započela.
Devedesete godine su za našu školu, tada skoro devedesetogodišnjakinju, bile poprilično turbulentne. Ponovno je uslijedila organizacijska promjena školstva. Vraćeni su četverogodišnji, odnosno trogodišnji programi koji su uključivali struku već u prvoj godini srednjoškolskog obrazovanja. U školskoj godini 1989./1990. škola je ˝probno˝ omogućila upis u jedan gimnazijski program prirodoslovno-matematičkog usmjerenja.
1990. godine Zakon o Hrvatskim željeznicama više nije omogućavao postojanje obrazovne ustanove unutar Poduzeća i škola je od tada izvan željeznice.

Tekst preuzet iz MONOGRAFIJE ŠKOLE: Željeznička tehnička škola u Zagrebu 1905.-2005., Urednici: Iva Grisogono, Žana Morović, Branimir Butković

 




preskoči na navigaciju